Tri

Dođu ti neki dani u godini, kada se troše pare na koješta. Naročito ako su na snazi majice, koje nikad nisu na prodaju, a na kojima piše sale. Onaj period kada se obleću radnje više puta na dan, vrebajući krpu koja se vukla po Bangladešu i njeno poniženje na realnu vrednost. Daj mi džabe, ako može, al' nikad ne može. Pred sam kraj godine, nivo novca u novčaniku dostigao je istorijski minimum, kažeš neću ništa, smiriš se na 3 dana i onda ajde opet. Minusi, menjačnice, pozajmice, punomoćja, babine penzije, tetke i ostali kreativni vidovi dolaženja do novca su dozvoljeni. Nakon pakla, kako nazivam 31.12., u svom tom oboru koji je prestao da liči na prodavnicu, a nastao je ršum kroz koji je protrčalo krdo veprova, uspevam da pronađem 672. par obuće koji mi je neophodno nepotreban. Cena tri puta manja od početne, formirana još dok sam vukla kilo peska u torbi krajem avgusta, kada sam prvi put spazila komad, valjda, antilopa. Izbor od dve boje i kretenska neodlučnost, dovele su do promene odluke i uzimanja drugog ponuđenog kolorita. Evo, samo još malo i dolazim do poente. Rovarim po policama, a cipele nekako tužno stoje. Jednoj odvaljena peta, drugoj se šav rascvetao. Pronalazim prvu i  to levu i čvrsto je držim, ne bi li mi je slučajno neka pomahnitala jedinka istrgla tu trostruko jeftiniju cipelu. Pronalazim još jednu levu u broju Pepeljugine zle sestre i rovarim za desnom čizmom. Desna čizma ne postoji. Nema. Postoji jedna desna, ali broj veća. Panično pozivam radnicu u ovom brlogu, koja mi sa žaljenjem saopštava da nemaju drugu cipelu, jer je neko verovatno kupio jednu veću, a drugu manju. Slučajno ili namerno? Teške muke se vraćam na prvobitan izbor, onaj što načinih još u avgustu, dok mi se pertla od kupaćeg usecala u vrat. Razmišljala sam tih nekoliko minuta, od rafa do kase, o te tri cipele. Da li će se baciti, da li će neko kupiti sve tri cipele, pa imati jednu rezervnu. Ovu veću može da odnese na proširivanje broja. O, da, sve je moguće u svetu obućarstva, od manje veća, i od  veće manji kalup. Iako sam uložila poslednju nadu poslavši radnicu, ornu za rad, u magacinske odaje, ekspedicija pronalaženja nestale cipele je završena sa njenim još ornijim povratkom. Grafit komad antilopa čeka sunce na ovim papcima, novčanik je u dubokoj komi, cipelarnik na rubu ekspolozije, ali potrebna nepotrebnost je zadovoljna. 

MM

image source: facebook.com

Tačka topljenja

Ovaj trenutak, baš sada, e, to je tačka topljenja.

Svi smo proklinjali zimu i onaj vetar, došlo je ovo tzv. leto i više je neka dosadna omorina nego što je vrućina.

Volim vrućinštinu, neka svakog dana bude 47 stepeni. Neka se topi sve i neka se zaglavljuju štikle u asfalt, neka smrde istopljene kese i neka se kotrljaju lubenice. Sve to volim. I kada se slivaju niz guzicu hektolitri znoja i kad mi je kosa mokra, ali samo da omorina nije.

Najveći državni neprijatelj je promaja, moj najveći neprijatelj je omorina.

Osećaj stenčuge na ramenima, pospanosti i besa, kombinuje se u meni od ovog nedefinisanog atmosferskog stanja.

Naravno da u tom bućkurišu besa ima najviše, koji eskalira kada uletim u neklimatizovanu gradsko-saobraćajnu konzervu.

Najžalije mi je što nisam snimila kako jedinka spomenutog prevoza, juri Brankovom, puna autobuskih guma.

Čekam kišu i želim da mi splasne ova omorinska naduvenost oveće babuške, konstantnim stiskanjem refresh-a dok osmatram višesatnu prognozu.

Klima na 16 pa da srdačno dočekam išjas, lumbago, reumu i spondiozu, onako đuture.

Prozor se ne otvara, komarci se grupisali, soba se pretvorila u saunu, omanji uređaji glume grejalice.

Friz umesto kulera za komp, nosim se mišlju, ponovo.

Kad pomislim na leto, zaboravim na omorinu, nekako, pa se iznova nerviram kada se eto tako, zamisli, prosto i neočekivano, pojavi. Je l' to bila kapljica kiše ili piša klima iz šlogiranog creva sa sprata iznad?

MM

source: http://chachaneen.blogspot.com/2011_07_01_archive.html

Nasilna finoća

Neočekivan splet okolnosti nagoni biće da se verbaalno i kodeksno neprihvatljivo ponese prema drugom ili grupi bića. Sve te sumanute psovke i kreativnost u njihovom sklepanju, često su odlika samog pojedinca. Zahvaljujući internetima postaju deo folklora lošeg kolokvijalnog govora. Od malena te driblaju da nije lepo psovati, ali nekad je to jače od tebe. Pokupiš kao sunđer sočnu, psovačku sintagmu, koja je proizvedena baš zbog ustručavanja najdražih roditelja. Nakupi se to usled ustručavanja. I tako se upoznaš sa psovkom, iako ne znaš njenu tačnu konotaciju. Već napomenuh da nije lepo psovati. Nisi prost ako odalamiš koji nedolični epitet u određenom momentu. Neke situacije jednostavno zaslužuju da budu propraćene nekim od poznatih, neuglađenih skupova fonema. Život u poremećenom sistemu vrednosti danas donosi vrsne oratore koji dižu vlastite spomenike po moralnom dnu. Frljamo svim mogućim izmima dok se valjamo u mulju sopstvenoh shvatanja. Prazilukovski elitizam najšire kategorije udružen sa klišeima i frazama u govoru, koji stvara podsmeh umesto otmenosti. Duboki nakloni glupostima koji proističu iz oštrih pera novopečenih pisakarala i pretvaraju se u rekla (da bi) kazala, nailaze na odobravanje samo kod povodljivih sledbenika. Volim to nasilno pribegavanje snobizmu. Komedija u centru tragedije sa eksplozijom na kraju. Veštačka finoća nestaje kada se nađu u specifičnom trenutku. A do tada fantazmični organizam zaliva i gaji uštogljenost. Bolje psovka nego čir. Jebi ga.

MM

image source: www.slacktory.com

Svećice

Nisam gasila svećice skoro dvadeset godina. Ponekad poželim da ih onako sve pojedinačno popalim i oduvam punim kapacitetom pluća. Kako je krenulo, počeće da padaju sa glazure, jer ih je sve više. One svećice u obliku broja su interesantne samo za prvi rodjendan. Ono kao veliki kec na sred torte, kojeg se ni ne sećaš, nego gledaš neke sad već četvrt veka stare fotke i znaš da je bila crvene boje. Nisam ih ni ove godine gasila.
Radujem se torti i alkoholnom filu, koji je nastao mojom modifikacijom recepta, pod izgovorom ,,kore su suve''. Ali tortu ne jedem. Samo liznem varjaču dok filujem. Zovem goste da ih napijem.
Ne radujem se rođendanu, nema euforije, samo omanja panika.
To je dan u godini kada uvek pada sneg, makar prethodnog grejalo sunce i bilo 15 stepeni. Ne vredi. Uvek pada. U vidu perja, stiropora, ledenih kuglica, suv, mokar ili susnežica, on uvek pada. Pomislim ove godine neće, ali iznenadio me rodjendanski sneg ko putare u januaru.
Poneka poruka, poneki poziv, šetnja i jedno čokoladno parče, čisto da narušim pretrčane kilometre i hiljade serija po hiljadu ponavljanja nezamislivih vežbi.
Još deset minuta i 365 dana me deli do sledećeg.
Grtalica ore autoput.
I dalje pada sneg.



-----------------------------


Candles




I haven't blown the candles for at least twenty years. Sometimes I wish light them all up individually and blew them with full lung capacity. There are more and more of them, falling off the glaze is inevitable. Those number-shaped candles are only interesting if you are celebrating the first birthday. Something like huge number one in the middle of the cake, which you don't even remember, but you are looking some (now already 25 years old) photos, and only thing you know that it was red. I haven't  blown them this year.
I am looking forward to cake and it's alcohol filled crust, which was created by my modification of recipe with a excuse ,,the crusts are always dry". But I don't eat cake. I just lick the scoop while I am coating the crust with filling. I invite the guests to get them drunk.
I am not fuzzing about birthday, no euphoria, just a dash of panic.
It is a day of year when snow always falls, even though sun was shinning yesterday and it was 15 degrees, the snow will fall. Always falls. Like a feathers, or styrofoam, icy pellets, dry, wet or sleet it will always fall. I thought that this year won't fall, but it surprised me like the snowblowers are surprised with January snow.
Some message, some call, a walk and one chocolate slice, just to interrupt all the miles I had run and thousands repeats of unthinkable workouts I did.
Ten more minutes and 365 more days remain until i add another candle.
Snowblower plows the highway.
Snow is still falling.

MM


image source: tumblr.com

new year

   Happy New Year!!

Ovo (ni)je još jedna lančana poruka

Najomraženija pojava među sms porukama, e-mailovima, privatnim porukama na društevnim mrežama, statusima, tvitovima, a od relativno skoro i po aplikacijama. Nešto što donosi nesreću, ukoliko se opsesivno ne pošalje određenom broju prijatelja. Nešto što deli sve korisnike na one koji histerično šalju sadržaj i na one koji hladnokrvno u mislima ubijaju one koje su ih poslali.

Desiće ti se nereća u roku od odmah, budeš li mi poslao-la, još jedan ovaj visokointeligentni sadržaj. Uspešno izbegavajući ove sadržaje godinama, lančanu glupost je stigla i do mene. Ne, ovo ne znači da sam prihvatila postojanje lančanih, teških, srceparajućih priča koje se završavaju ultimatumom. Naleteh na sasvim simpatične odgovore na pitanja, čiji je cilj zabava i naravno da podeliš sa još par prijatelja. Hm, vrlo verovatno, ne. Dvadestak pitanja sa svesnim davanjem bizarnih odgovora, pod kontrolom sopstvenih muzičkih izbora. Evo o čemu se radi (sa mojim odgovorima):

  

______________________

Not Another Chain Message

The most hateful thing among txt messages, e/mails, private messages on social networks, tweets, an recently among phone applications. Something that brings you a bad luck if it hasn't obsessively sent to strictly determined number of friends. Something that divides all users on those who believe in it and those who cold-blooded kill senders in their minds. I mean if u send me this highly-intelligent content ever again, bad luck will happen immediately.For years I successfully avoided these contents, but recently chain stupidity appeared in my virtual surroundings. This doesn't mean that I accepted the existence these chain, hard to manage, heart-breaking stories that ends up with an ultimatum. I saw some quietly interesting answers to some questions. The goal is to have fun, and of course to share it with some friends. Hm, probably not. About twenty questions with consciously giving bizzare answers, and everything under control your taste of music.This is what is all about (with my answers):

1. Put your mp3 (mp4, I pod, music player or whatever) on shuffle

2. For each question, press the next button to get your answer

3. YOU MUST WRITE THAT SONG NAME NO MATTER HOW SILLY IT SOUNDS!

4. Do your own, tag at least 5 people - um, no.

1. WHAT IS YOUR MOTO?

Love song

2. WHAT DO YOUR FRIENDS THINK OF YOU?

Ashes to ashes

3. WHAT DO YOU THINK ABOUT VERY OFTEN?

The pretender

4. WHAT IS 2+2?

It's no good

5. WHAT DO YOU THINK OF YOUR BEST FRIEND?

Crystal

6. WHAT DO YOU THINK ABOUT THE PERSON YOU LIKE?

Corrupt.

7. WHAT IS YOUR LIFE STORY?

Destroy everything you touch

8. WHAT DO YOU WANT TO BE WHEN YOU GROW UP?

Fly away

9. WHAT DO YOU THINK WHEN YOU SEE THE PERSON YOU LIKE?

Secret to the end

10. WHAT DO YOUR PARENTS THINK OF YOU?

Why'd u always call me when you high?

11. WHAT WILL YOU DANCE TO AT YOUR WEDDING?

Blue monday

12. WHAT WILL THEY PLAY AT YOUR FUNERAL?

Psycho killer

13.WHAT IS YOUR HOBBY/INTEREST?

Karmacoma

14. WHAT IS YOUR BIGGEST SECRET?

Epic

15. WHAT DO YOU THINK OF YOUR FRIENDS?

Unthinkable

16. WHAT IS THE WORST THING THAT COULD HAPPEN?

Turning tables

17. HOW WILL YOU DIE?

The pain that i am used to

18. WHAT IS THE ONE THING YOU WILL REGRET?

Closer

19. IF YOU COULD GO BACK IN TIME, WHAT WOULD YOU CHANGE?

World in my eyes

20. WHAT HURTS RIGHT NOW?

So, into you

Došla, videla, pobedila. Glupost. Ali, smešna.

Came, Saw, Conquered. Stupidity. But fun one.

MM

image source: http://wafflesatnoon.com/

Putožud*

Guglaš danima i tražiš gde bi stopala zaputio.  

I onda planovi propadnu.

Depresija = const.

Ali odjednom se pojave mogućnosti koje vraćaju osmeh.

Momenat kada shvatiš da ćeš zaista pakovati, tada vreme zastane.

Kao minut ćutanja, ali ovog puta u pozitivne svrhe.

Koferi, torbe, cegeri, kese.

Sve je aktivirano i sve je u opticaju.

Šifra zaboravljena, traži se po nekim prospektima.

Kofer otpada.

Umetnost pakovanja u putnu torbu.

Ceger, jer ipak sendvič turizam nikad ne zastareva.

Robovi tehnike i desetine kablova, baterija, kartica.

I onda kada znaš da bi avionom to bilo sest puta krace, autobus kao rešenje u zadnjem trenutku, jer ko će da brine o parkingu i u drugoj državi.

Lutrija sa neudobnim sedištima koji se neretko linjaju, sa saputnicima koji su vredno spakovali sve vrste čipsa iz obližnjeg hipermarketa i šuškanje folije čim se limenka transporta pomeri 200m od parkinga.

Draž.

Telefoni, fotoaparat, sve je tu, a da, i četkica za zube u rukama i trčanje niz stepenice sa pasošem u zubima.

*svesni slobodni prevodi i često izmišljanje reči mi nije strano. Ovo se odnosi samo na reči za koje ne postoji adekvatan kratak prevod.

_________________________________________

Wanderlust

Googling for days and looking where would your feet set out.

And then all the plans are failed.

Depression = const.

Suddenly some possibilities come along and brings smile again.

The moment when you realize that you are really going to pack, that is the moment when time stops.

Like a minute of silence, but in a good way.

Suitcases, bags, totes, sacs.

Everything is activated, everything could but useful.

Code is forgotten, looking for it in some brochures.

Suitcase is off.

The art of bag packing.

Slaves of digital era, dozen cables, batteries, memory cards.

When you know that by plane would be six times faster, a bus is a last minute solution. Who wants to think about parking spots in another country.

Lottery with uncomfortable molting seats, with fellow travelers and foil rustle after that transport can even moved 200m from parking lot.

Lure.

Phones, camera, everything checked and toothbrush in hand while running down the stairs with passport in mouth.

MM

image source:http://www.flickr.com/photos/wildgoosechase/

(Ne)prijatelj

Prijatelje ili imaš ili nemaš i ostajem pri tom zaključku na početku.

Ako pozitivan odnos ljudi ne može da nadživi današnju defektnost poštovanja i uvažavanja, ne zaslužuje da postoji.

Interesne veze predstavljaju pravi proizvod interakcije i zbližavanja.

Ali, čak i već postojeći izgrađeni odnosi, koji traju godinama, bivaju dovedeni u pitanje.

Bez obzira na period njihovog postojanja, neopipljivost zbog koje smo bogati, vremenom nestaje.

Koliko god bio sa nekim blizak, odrđene situacije te uče da uvek imaš grč i dozu nepoverenja.

Linija između prijatelja i neprijatelja postaće ili svilena nit, ili poliesterski kanap ф10.

Postoji jedan sindrom, a zove se kako vetar duva,koji se često manifestuje među tzv.prijateljima.

Do njega dolazi najčešće kod dugogodišnjih prijatelja, koji se dobro poznaju.

Najčešći uzrok je veliki prag tolerancije jednog od prijatelja, dok se drugi ponaša baš tako, kako vetar duva.

Iako postoji obostrano poštovanje, poverenje, uvažavanje i saosećanje, jedan od prijatelja poseduje čudne epizode svog ponašanja.

Ovo se obično ne odnosi na živčanog prijatelja, već na drugog smireno-blentavog.

Nešto me zasvrbelo.

Prijatelj će ti zabiti najveći kuhinjski nož u leđa.

I baš onda kada prestane da te žiga tamo negde između plećke i kičme, pozvaćeš ga da isti nož okrene za 90 stepeni.

Kiseli osmesi, i nasilno smejanje, ukazuje na počinješ da me nerviraš fazu.

I čim se ta naznaka pojavi, čekaš da ti prodrma živce za sitnicu i da imunost smanjuješ, sve dok ne stigne do minimuma.

Minimum postaje rezerva.

Voziš na toj rezervi sve dok ne postaneš budala ili skot u potpunosti.

Ova rezerva duže traje od 50km, ali nije ni beskonačna.

Nekome je kavez tolerancija.

Nije lepo drmati nečiji kavez.

MM



image source: friendsoftype.com

Ponedeljak / Monday

Ponedeljak dođe kao neka ,,nova godina'' svake nedelje. To je onaj dan koji svi mrze, naročito oni koji moraju da ustaju rano.

Ponedeljak je onaj dan kada se iznova sve ponovo započinje i nikada ne završava.

Ponedeljak je dan za početak dijete koja se prekida oko 11:20 sa već učestalim stomačnim kukanjem posle pojedenene jedne jabuke u cik zore.

Ponedeljkom se najviše zeva.

Ponedeljak je nervozan.

Ponedeljak je potencijalni infarkt.

Ponedeljkom se sa teškoćom švercujem u gradskom prevozu.

Ponedeljak je spor.

Ponedeljak je samo dan.

Ovaj ponedeljak je početak.

----

Monday is a sort of New Year every week. The day that everybody hates, especially those who need to get up early.

Monday is that day when everything starts again, and nothing ever finishes.

Monday is the day when diet starts, and ends at 11:20 because now stomach constantly gripes after eating apple early in the morning.

Monday is the day when yawning mostly happens.

Monday is nervous.

Monday is potential heart-attack.

Monday is the day when smuggling in public transportation become difficult.

Monday is slow.

Monday is just a day.

This Monday is beginning.

MM

image source: imagesbuddy.com