Aranžman statue

Stisnute stepene koji se kriju iza vetrova i oblaka ne prihvatam kao letnje. Leto nije tu ako nema preko 30. Prijatnost nije rezervisana za ovo godišnje doba. Dok štikla ne upadne u asfalt ili dok ne nagazim gumu koja spaja šine i upadne mi papuča, dok pretrčavam na divljaka ulicu, to nije to. Kada se udaviš u pazušnim autobuskim otrovima, tada znaš da je leto tu. Period kada ideš non stop peške. Bolje biti znojav sam, nego znojav sa još 278 ljudi u užarenoj konzervi. Najkraći period u godini kada imaš dve krpe zalepljene za sebe i lepo je. To je ujedno i najkraći period u godini kada se najviše vežba. Svi se uzurpiraju jer aranžman kreće za dve nedelje, iako su ga uplatili još na sajmu turizma. Koncentracija sagorevača sala se povećava po zatvorenim i otvorenim prostorima, u nadi da će se meseci, bolje reći godine, gutanja industrijski obrađene, najbrže i genetski modifikovane hrane pretvoriti u mermerne delove tela. Vežbaćemo, kolabiraćemo, cedićemo se po pločicama, linoleumima, laminatima, betonima, tartanima. Savest je smirena. Retki su oni koji će po završetku aranžmana ponovo pomeriti kraljevske i odmorne pozadine i nastaviti gde je stao/la dve nedelje pre početka aranžaman. Organizam je srećan i zahvalan što je pokrenut, ali često samo zagolican od njegovog vlasnika. Zdravlje u kesi, u plastičnom šejkeru, časopisi, instagram fit ludilo, sponzori opreme i grebači o istu, kvazi poznati stomaci do kolena motivišu ljude da se uključe u gradske manifestacije zdravog života, a verovatno u životu nije potrčao, je opterećujuće za onoga ko nema naviku da vežba. Telesno leto je cele godine, samo ako jedinka to želi. Retkost. Danas.

MM

image source: 8images.wordpress.com

Svećice

Nisam gasila svećice skoro dvadeset godina. Ponekad poželim da ih onako sve pojedinačno popalim i oduvam punim kapacitetom pluća. Kako je krenulo, počeće da padaju sa glazure, jer ih je sve više. One svećice u obliku broja su interesantne samo za prvi rodjendan. Ono kao veliki kec na sred torte, kojeg se ni ne sećaš, nego gledaš neke sad već četvrt veka stare fotke i znaš da je bila crvene boje. Nisam ih ni ove godine gasila.
Radujem se torti i alkoholnom filu, koji je nastao mojom modifikacijom recepta, pod izgovorom ,,kore su suve''. Ali tortu ne jedem. Samo liznem varjaču dok filujem. Zovem goste da ih napijem.
Ne radujem se rođendanu, nema euforije, samo omanja panika.
To je dan u godini kada uvek pada sneg, makar prethodnog grejalo sunce i bilo 15 stepeni. Ne vredi. Uvek pada. U vidu perja, stiropora, ledenih kuglica, suv, mokar ili susnežica, on uvek pada. Pomislim ove godine neće, ali iznenadio me rodjendanski sneg ko putare u januaru.
Poneka poruka, poneki poziv, šetnja i jedno čokoladno parče, čisto da narušim pretrčane kilometre i hiljade serija po hiljadu ponavljanja nezamislivih vežbi.
Još deset minuta i 365 dana me deli do sledećeg.
Grtalica ore autoput.
I dalje pada sneg.



-----------------------------


Candles




I haven't blown the candles for at least twenty years. Sometimes I wish light them all up individually and blew them with full lung capacity. There are more and more of them, falling off the glaze is inevitable. Those number-shaped candles are only interesting if you are celebrating the first birthday. Something like huge number one in the middle of the cake, which you don't even remember, but you are looking some (now already 25 years old) photos, and only thing you know that it was red. I haven't  blown them this year.
I am looking forward to cake and it's alcohol filled crust, which was created by my modification of recipe with a excuse ,,the crusts are always dry". But I don't eat cake. I just lick the scoop while I am coating the crust with filling. I invite the guests to get them drunk.
I am not fuzzing about birthday, no euphoria, just a dash of panic.
It is a day of year when snow always falls, even though sun was shinning yesterday and it was 15 degrees, the snow will fall. Always falls. Like a feathers, or styrofoam, icy pellets, dry, wet or sleet it will always fall. I thought that this year won't fall, but it surprised me like the snowblowers are surprised with January snow.
Some message, some call, a walk and one chocolate slice, just to interrupt all the miles I had run and thousands repeats of unthinkable workouts I did.
Ten more minutes and 365 more days remain until i add another candle.
Snowblower plows the highway.
Snow is still falling.

MM


image source: tumblr.com

Ponedeljak / Monday

Ponedeljak dođe kao neka ,,nova godina'' svake nedelje. To je onaj dan koji svi mrze, naročito oni koji moraju da ustaju rano.

Ponedeljak je onaj dan kada se iznova sve ponovo započinje i nikada ne završava.

Ponedeljak je dan za početak dijete koja se prekida oko 11:20 sa već učestalim stomačnim kukanjem posle pojedenene jedne jabuke u cik zore.

Ponedeljkom se najviše zeva.

Ponedeljak je nervozan.

Ponedeljak je potencijalni infarkt.

Ponedeljkom se sa teškoćom švercujem u gradskom prevozu.

Ponedeljak je spor.

Ponedeljak je samo dan.

Ovaj ponedeljak je početak.

----

Monday is a sort of New Year every week. The day that everybody hates, especially those who need to get up early.

Monday is that day when everything starts again, and nothing ever finishes.

Monday is the day when diet starts, and ends at 11:20 because now stomach constantly gripes after eating apple early in the morning.

Monday is the day when yawning mostly happens.

Monday is nervous.

Monday is potential heart-attack.

Monday is the day when smuggling in public transportation become difficult.

Monday is slow.

Monday is just a day.

This Monday is beginning.

MM

image source: imagesbuddy.com