Grebatori

Na početku ću odmah konstatovati, danas se poklonu u zube gleda. Sav taj materijalizam nas je uzeo pod svoje, i sve više nas steže. Ali, donekle smo i sami krivi za takvo stanje. Sitnica više nije dovoljna i svaki poklon se upoređuje sa prethodnim. Ono što si ti poklonio upoređuje sa onim što si dobio i obrnuto.

Svrstaću se u onu manjinu koja ne želi poklon i nekad joj bude neprijatno kada išta dobije. Ali zato volim da poklanjam. I da kupim, i da osmislim, i da napravim, pa onda tek zamotam i dam. Mašna i papir su uvek spremni, ali često drugačiji od onih gotovih, kupljenih, dosadnih, sjajnih, šuškavih, u koje su uvijali čokolade nekad u C marketu. Najodvratniji papir ikada. Celofan. Folija. Šta li je? I dalje postoji, u knjižarama, u vidu dugačkih štapova, na pola, pa urolano, pa zalepljeno seleotejpom, pa onda noktom guliš onaj reckavi početak, pa se taj isti početak pocepa, pa onda opet guliš, pa kad konačno skineš selotejp skine se i boja sa tog metalik celofana i onda na sredini rolne nemaš boju, nego se providi, a tebi treba 3/4 papira. Mašna mora da postoji na poklonu, ona je važnija od poklona. Mašna je tačka. Čudna, od trake, papira, trske, žičana, improvizovana, mašna je tu, makar kada ja zamotavam poklon.

Proces pakovanja je morao da dobije omanji, potpuno nevažan, omaž u ovom tekstu.

Proces pakovanja je nezasluženo ovde.

Proces pakovanja će možda dobiti sopstveni blog post.

Nočekivani obrt nastaje kada odneseš poklon. Postoje ljudi kojima se zaista dopadne dobijena kutija i njen sadržaj, ali ne umeju to da cene. Isto se dešava i sa onim popularnim guru ženskama koje žele saradnju sa svima, jer im utiče na internet saobraćaj. Poklon – saradnja. Sve sama kompetentnost, a osnovna kultura da je prošla pored njih, ne bi je konstatovale. Posebna grupacija (najčešće žena), koje bi dupe prodale na društvenim mrežama, samo da nešto dobiju za džabe. U stanju su da te kuju u zvezde, iako nisi to zaslužio, samo da bi se ogrebale za neki odevni predmet, preždereavanje, ili kućni aparat. U svemu tome jadnost dostižu u menšnovanju po internetima, ali samo ukoliko je u pitanju neki opak brend. Mreže se ore hvalospevima, a najviše klišeima samoproklamovanih novinarki, jer drugačije ne umeju. Svakodnevno se duboko klanjaju pojedincima koji ne vrede, u tolikoj meri da im preti lumbago, išjas, a i spondiloza. Šteta je što relevantnost nemaju, pa sopstveni afinitet i prijateljske veze diktiraju njihove presmešne ode. Postoje izuzeci, ali bagra preovladava. Šteta je što se novonastala zanimanja uzdižu na nivo divljenja glupostima, gde blog vrišti: ,,izvini, drži me za pertle da se dovoljno dobro smestim?''

Načine kombinovanja i uklapanja dotičnih ne bi trebalo osporavati, jer su individualna stvar, ali načine poslovanja bi trebalo prokomentarisati. Najveća glupost je davanje prostora tim personama na određenim skupovima, gde elaboriraju jedan njihv dosadan dan kada su odlučile da kliknu na sign up. Možda je ta odluka za nekoga apsolutna nepoznanica, ali velika većina prisutnih je nadam se svesna gluposti koje slušaju. O da, upravo te ličnosti poklonu u zube itekako gledaju, itekako menjaju mišljenja i nikakvi su preduzetnici. A slučajno dobijene mogućnosti im dozvoljavaju drugačije. Više se ceni ta korejska tekstilna industrija i kineski fejsbuk šverc od jedinstvenog truda i ideje. Nekad je lakše reći ne. U grebatorskom smislu, nikad.

MM

image source: tumblr.com

Februar & Kapitalizam

Salve srca i crvenih nijansi u svakom budžaku grada. Onaj mali odapinje strele u svim pravcima i samo čekam da ga pronađem i u tek otvorenom, tetrapaku jogurta. Izlozi ponovo ispunjeni znakom procentam, ali sitnim slovima dole piše ,,samo za zaljubljene''. To je onaj dan u mesecu februaru kada možeš i džabe kolač da proždrneš, ako povedeš svoju drugu, neću reći bolju, polovinu. Ne, nikada neću prihvatiti tu glupost od praznika, koji je stvoren da se izmame pare za kupovinu medveda i koještarija koje su crvene boje. Ne, niste romantični ako idete na ,,dejt'' na taj izmišljeni dan. Ne, niste interesantni sa statusima u kojima čestitate taj praznik. Ne, nema ničega lepog u tome. Monopolisti trljaju ruke svake godine sve više i svaki put pridaju sve veći značaj. Prezasićnost je dovela i do mrzitelja ovog dana, čak i ako je zaljubljen. Generalizovaću i rećiću da svi ti poklon manijaci, ne kupuju ništa drugoj osobi tokom cele godine, ali naravno to nije tako. Bilo kako bilo, struje su podeljene, na one u kojima kulja bes, i na one euforične. Nešto kao Nova godina u sred februara. To je onaj dan kada sve vrišti od ljubavi. Namerno.

___________________________

February & Capitalism

Too much hearts and red coloured tones in every corner of the town. That little guy is shooting arrows  in every directions. I wait to find him in this yogurt I've just opened. Windows of shops are again filled up with that percent sign, but somewhere in the corner with it is written with small letters that discount only works for couples. That is the day in February when you can even grab a free cake if you bring your other, I won't say better, half with you. No, I'd never accept that stupid holiday, which is made up to take the money from you for fluffy bears and other reddish nonsense. No, you're not romantic if you have a date on that day. No, you're not interesting with all statuses where you greet this holiday. There is no beauty in it. All that glut made a serious number of  Valentine's haters. I'd allowed myself to generalize and say that those gift maniacs buy something for those who love only on that day. But of course it is not like that. Anyway, this day divided people on two side, those who are furious, and those who are euphoric about it. Something like New Year in the middle of the February. That is the day when everything screams from love. On purpose.

MM

image source: facebook.com

Svećice

Nisam gasila svećice skoro dvadeset godina. Ponekad poželim da ih onako sve pojedinačno popalim i oduvam punim kapacitetom pluća. Kako je krenulo, počeće da padaju sa glazure, jer ih je sve više. One svećice u obliku broja su interesantne samo za prvi rodjendan. Ono kao veliki kec na sred torte, kojeg se ni ne sećaš, nego gledaš neke sad već četvrt veka stare fotke i znaš da je bila crvene boje. Nisam ih ni ove godine gasila.
Radujem se torti i alkoholnom filu, koji je nastao mojom modifikacijom recepta, pod izgovorom ,,kore su suve''. Ali tortu ne jedem. Samo liznem varjaču dok filujem. Zovem goste da ih napijem.
Ne radujem se rođendanu, nema euforije, samo omanja panika.
To je dan u godini kada uvek pada sneg, makar prethodnog grejalo sunce i bilo 15 stepeni. Ne vredi. Uvek pada. U vidu perja, stiropora, ledenih kuglica, suv, mokar ili susnežica, on uvek pada. Pomislim ove godine neće, ali iznenadio me rodjendanski sneg ko putare u januaru.
Poneka poruka, poneki poziv, šetnja i jedno čokoladno parče, čisto da narušim pretrčane kilometre i hiljade serija po hiljadu ponavljanja nezamislivih vežbi.
Još deset minuta i 365 dana me deli do sledećeg.
Grtalica ore autoput.
I dalje pada sneg.



-----------------------------


Candles




I haven't blown the candles for at least twenty years. Sometimes I wish light them all up individually and blew them with full lung capacity. There are more and more of them, falling off the glaze is inevitable. Those number-shaped candles are only interesting if you are celebrating the first birthday. Something like huge number one in the middle of the cake, which you don't even remember, but you are looking some (now already 25 years old) photos, and only thing you know that it was red. I haven't  blown them this year.
I am looking forward to cake and it's alcohol filled crust, which was created by my modification of recipe with a excuse ,,the crusts are always dry". But I don't eat cake. I just lick the scoop while I am coating the crust with filling. I invite the guests to get them drunk.
I am not fuzzing about birthday, no euphoria, just a dash of panic.
It is a day of year when snow always falls, even though sun was shinning yesterday and it was 15 degrees, the snow will fall. Always falls. Like a feathers, or styrofoam, icy pellets, dry, wet or sleet it will always fall. I thought that this year won't fall, but it surprised me like the snowblowers are surprised with January snow.
Some message, some call, a walk and one chocolate slice, just to interrupt all the miles I had run and thousands repeats of unthinkable workouts I did.
Ten more minutes and 365 more days remain until i add another candle.
Snowblower plows the highway.
Snow is still falling.

MM


image source: tumblr.com

new year

   Happy New Year!!

Ovo (ni)je još jedna lančana poruka

Najomraženija pojava među sms porukama, e-mailovima, privatnim porukama na društevnim mrežama, statusima, tvitovima, a od relativno skoro i po aplikacijama. Nešto što donosi nesreću, ukoliko se opsesivno ne pošalje određenom broju prijatelja. Nešto što deli sve korisnike na one koji histerično šalju sadržaj i na one koji hladnokrvno u mislima ubijaju one koje su ih poslali.

Desiće ti se nereća u roku od odmah, budeš li mi poslao-la, još jedan ovaj visokointeligentni sadržaj. Uspešno izbegavajući ove sadržaje godinama, lančanu glupost je stigla i do mene. Ne, ovo ne znači da sam prihvatila postojanje lančanih, teških, srceparajućih priča koje se završavaju ultimatumom. Naleteh na sasvim simpatične odgovore na pitanja, čiji je cilj zabava i naravno da podeliš sa još par prijatelja. Hm, vrlo verovatno, ne. Dvadestak pitanja sa svesnim davanjem bizarnih odgovora, pod kontrolom sopstvenih muzičkih izbora. Evo o čemu se radi (sa mojim odgovorima):

  

______________________

Not Another Chain Message

The most hateful thing among txt messages, e/mails, private messages on social networks, tweets, an recently among phone applications. Something that brings you a bad luck if it hasn't obsessively sent to strictly determined number of friends. Something that divides all users on those who believe in it and those who cold-blooded kill senders in their minds. I mean if u send me this highly-intelligent content ever again, bad luck will happen immediately.For years I successfully avoided these contents, but recently chain stupidity appeared in my virtual surroundings. This doesn't mean that I accepted the existence these chain, hard to manage, heart-breaking stories that ends up with an ultimatum. I saw some quietly interesting answers to some questions. The goal is to have fun, and of course to share it with some friends. Hm, probably not. About twenty questions with consciously giving bizzare answers, and everything under control your taste of music.This is what is all about (with my answers):

1. Put your mp3 (mp4, I pod, music player or whatever) on shuffle

2. For each question, press the next button to get your answer

3. YOU MUST WRITE THAT SONG NAME NO MATTER HOW SILLY IT SOUNDS!

4. Do your own, tag at least 5 people - um, no.

1. WHAT IS YOUR MOTO?

Love song

2. WHAT DO YOUR FRIENDS THINK OF YOU?

Ashes to ashes

3. WHAT DO YOU THINK ABOUT VERY OFTEN?

The pretender

4. WHAT IS 2+2?

It's no good

5. WHAT DO YOU THINK OF YOUR BEST FRIEND?

Crystal

6. WHAT DO YOU THINK ABOUT THE PERSON YOU LIKE?

Corrupt.

7. WHAT IS YOUR LIFE STORY?

Destroy everything you touch

8. WHAT DO YOU WANT TO BE WHEN YOU GROW UP?

Fly away

9. WHAT DO YOU THINK WHEN YOU SEE THE PERSON YOU LIKE?

Secret to the end

10. WHAT DO YOUR PARENTS THINK OF YOU?

Why'd u always call me when you high?

11. WHAT WILL YOU DANCE TO AT YOUR WEDDING?

Blue monday

12. WHAT WILL THEY PLAY AT YOUR FUNERAL?

Psycho killer

13.WHAT IS YOUR HOBBY/INTEREST?

Karmacoma

14. WHAT IS YOUR BIGGEST SECRET?

Epic

15. WHAT DO YOU THINK OF YOUR FRIENDS?

Unthinkable

16. WHAT IS THE WORST THING THAT COULD HAPPEN?

Turning tables

17. HOW WILL YOU DIE?

The pain that i am used to

18. WHAT IS THE ONE THING YOU WILL REGRET?

Closer

19. IF YOU COULD GO BACK IN TIME, WHAT WOULD YOU CHANGE?

World in my eyes

20. WHAT HURTS RIGHT NOW?

So, into you

Došla, videla, pobedila. Glupost. Ali, smešna.

Came, Saw, Conquered. Stupidity. But fun one.

MM

image source: http://wafflesatnoon.com/

Putožud*

Guglaš danima i tražiš gde bi stopala zaputio.  

I onda planovi propadnu.

Depresija = const.

Ali odjednom se pojave mogućnosti koje vraćaju osmeh.

Momenat kada shvatiš da ćeš zaista pakovati, tada vreme zastane.

Kao minut ćutanja, ali ovog puta u pozitivne svrhe.

Koferi, torbe, cegeri, kese.

Sve je aktivirano i sve je u opticaju.

Šifra zaboravljena, traži se po nekim prospektima.

Kofer otpada.

Umetnost pakovanja u putnu torbu.

Ceger, jer ipak sendvič turizam nikad ne zastareva.

Robovi tehnike i desetine kablova, baterija, kartica.

I onda kada znaš da bi avionom to bilo sest puta krace, autobus kao rešenje u zadnjem trenutku, jer ko će da brine o parkingu i u drugoj državi.

Lutrija sa neudobnim sedištima koji se neretko linjaju, sa saputnicima koji su vredno spakovali sve vrste čipsa iz obližnjeg hipermarketa i šuškanje folije čim se limenka transporta pomeri 200m od parkinga.

Draž.

Telefoni, fotoaparat, sve je tu, a da, i četkica za zube u rukama i trčanje niz stepenice sa pasošem u zubima.

*svesni slobodni prevodi i često izmišljanje reči mi nije strano. Ovo se odnosi samo na reči za koje ne postoji adekvatan kratak prevod.

_________________________________________

Wanderlust

Googling for days and looking where would your feet set out.

And then all the plans are failed.

Depression = const.

Suddenly some possibilities come along and brings smile again.

The moment when you realize that you are really going to pack, that is the moment when time stops.

Like a minute of silence, but in a good way.

Suitcases, bags, totes, sacs.

Everything is activated, everything could but useful.

Code is forgotten, looking for it in some brochures.

Suitcase is off.

The art of bag packing.

Slaves of digital era, dozen cables, batteries, memory cards.

When you know that by plane would be six times faster, a bus is a last minute solution. Who wants to think about parking spots in another country.

Lottery with uncomfortable molting seats, with fellow travelers and foil rustle after that transport can even moved 200m from parking lot.

Lure.

Phones, camera, everything checked and toothbrush in hand while running down the stairs with passport in mouth.

MM

image source:http://www.flickr.com/photos/wildgoosechase/

(Ne)prijatelj

Prijatelje ili imaš ili nemaš i ostajem pri tom zaključku na početku.

Ako pozitivan odnos ljudi ne može da nadživi današnju defektnost poštovanja i uvažavanja, ne zaslužuje da postoji.

Interesne veze predstavljaju pravi proizvod interakcije i zbližavanja.

Ali, čak i već postojeći izgrađeni odnosi, koji traju godinama, bivaju dovedeni u pitanje.

Bez obzira na period njihovog postojanja, neopipljivost zbog koje smo bogati, vremenom nestaje.

Koliko god bio sa nekim blizak, odrđene situacije te uče da uvek imaš grč i dozu nepoverenja.

Linija između prijatelja i neprijatelja postaće ili svilena nit, ili poliesterski kanap ф10.

Postoji jedan sindrom, a zove se kako vetar duva,koji se često manifestuje među tzv.prijateljima.

Do njega dolazi najčešće kod dugogodišnjih prijatelja, koji se dobro poznaju.

Najčešći uzrok je veliki prag tolerancije jednog od prijatelja, dok se drugi ponaša baš tako, kako vetar duva.

Iako postoji obostrano poštovanje, poverenje, uvažavanje i saosećanje, jedan od prijatelja poseduje čudne epizode svog ponašanja.

Ovo se obično ne odnosi na živčanog prijatelja, već na drugog smireno-blentavog.

Nešto me zasvrbelo.

Prijatelj će ti zabiti najveći kuhinjski nož u leđa.

I baš onda kada prestane da te žiga tamo negde između plećke i kičme, pozvaćeš ga da isti nož okrene za 90 stepeni.

Kiseli osmesi, i nasilno smejanje, ukazuje na počinješ da me nerviraš fazu.

I čim se ta naznaka pojavi, čekaš da ti prodrma živce za sitnicu i da imunost smanjuješ, sve dok ne stigne do minimuma.

Minimum postaje rezerva.

Voziš na toj rezervi sve dok ne postaneš budala ili skot u potpunosti.

Ova rezerva duže traje od 50km, ali nije ni beskonačna.

Nekome je kavez tolerancija.

Nije lepo drmati nečiji kavez.

MM



image source: friendsoftype.com