Putožud*

Guglaš danima i tražiš gde bi stopala zaputio.  

I onda planovi propadnu.

Depresija = const.

Ali odjednom se pojave mogućnosti koje vraćaju osmeh.

Momenat kada shvatiš da ćeš zaista pakovati, tada vreme zastane.

Kao minut ćutanja, ali ovog puta u pozitivne svrhe.

Koferi, torbe, cegeri, kese.

Sve je aktivirano i sve je u opticaju.

Šifra zaboravljena, traži se po nekim prospektima.

Kofer otpada.

Umetnost pakovanja u putnu torbu.

Ceger, jer ipak sendvič turizam nikad ne zastareva.

Robovi tehnike i desetine kablova, baterija, kartica.

I onda kada znaš da bi avionom to bilo sest puta krace, autobus kao rešenje u zadnjem trenutku, jer ko će da brine o parkingu i u drugoj državi.

Lutrija sa neudobnim sedištima koji se neretko linjaju, sa saputnicima koji su vredno spakovali sve vrste čipsa iz obližnjeg hipermarketa i šuškanje folije čim se limenka transporta pomeri 200m od parkinga.

Draž.

Telefoni, fotoaparat, sve je tu, a da, i četkica za zube u rukama i trčanje niz stepenice sa pasošem u zubima.

*svesni slobodni prevodi i često izmišljanje reči mi nije strano. Ovo se odnosi samo na reči za koje ne postoji adekvatan kratak prevod.

_________________________________________

Wanderlust

Googling for days and looking where would your feet set out.

And then all the plans are failed.

Depression = const.

Suddenly some possibilities come along and brings smile again.

The moment when you realize that you are really going to pack, that is the moment when time stops.

Like a minute of silence, but in a good way.

Suitcases, bags, totes, sacs.

Everything is activated, everything could but useful.

Code is forgotten, looking for it in some brochures.

Suitcase is off.

The art of bag packing.

Slaves of digital era, dozen cables, batteries, memory cards.

When you know that by plane would be six times faster, a bus is a last minute solution. Who wants to think about parking spots in another country.

Lottery with uncomfortable molting seats, with fellow travelers and foil rustle after that transport can even moved 200m from parking lot.

Lure.

Phones, camera, everything checked and toothbrush in hand while running down the stairs with passport in mouth.

MM

image source:http://www.flickr.com/photos/wildgoosechase/

(Ne)prijatelj

Prijatelje ili imaš ili nemaš i ostajem pri tom zaključku na početku.

Ako pozitivan odnos ljudi ne može da nadživi današnju defektnost poštovanja i uvažavanja, ne zaslužuje da postoji.

Interesne veze predstavljaju pravi proizvod interakcije i zbližavanja.

Ali, čak i već postojeći izgrađeni odnosi, koji traju godinama, bivaju dovedeni u pitanje.

Bez obzira na period njihovog postojanja, neopipljivost zbog koje smo bogati, vremenom nestaje.

Koliko god bio sa nekim blizak, odrđene situacije te uče da uvek imaš grč i dozu nepoverenja.

Linija između prijatelja i neprijatelja postaće ili svilena nit, ili poliesterski kanap ф10.

Postoji jedan sindrom, a zove se kako vetar duva,koji se često manifestuje među tzv.prijateljima.

Do njega dolazi najčešće kod dugogodišnjih prijatelja, koji se dobro poznaju.

Najčešći uzrok je veliki prag tolerancije jednog od prijatelja, dok se drugi ponaša baš tako, kako vetar duva.

Iako postoji obostrano poštovanje, poverenje, uvažavanje i saosećanje, jedan od prijatelja poseduje čudne epizode svog ponašanja.

Ovo se obično ne odnosi na živčanog prijatelja, već na drugog smireno-blentavog.

Nešto me zasvrbelo.

Prijatelj će ti zabiti najveći kuhinjski nož u leđa.

I baš onda kada prestane da te žiga tamo negde između plećke i kičme, pozvaćeš ga da isti nož okrene za 90 stepeni.

Kiseli osmesi, i nasilno smejanje, ukazuje na počinješ da me nerviraš fazu.

I čim se ta naznaka pojavi, čekaš da ti prodrma živce za sitnicu i da imunost smanjuješ, sve dok ne stigne do minimuma.

Minimum postaje rezerva.

Voziš na toj rezervi sve dok ne postaneš budala ili skot u potpunosti.

Ova rezerva duže traje od 50km, ali nije ni beskonačna.

Nekome je kavez tolerancija.

Nije lepo drmati nečiji kavez.

MM



image source: friendsoftype.com