субота, 17. јануар 2015.

Tri

Dođu ti neki dani u godini, kada se troše pare na koješta. Naročito ako su na snazi majice, koje nikad nisu na prodaju, a na kojima piše sale. Onaj period kada se obleću radnje više puta na dan, vrebajući krpu koja se vukla po Bangladešu i njeno poniženje na realnu vrednost. Daj mi džabe, ako može, al' nikad ne može. Pred sam kraj godine, nivo novca u novčaniku dostigao je istorijski minimum, kažeš neću ništa, smiriš se na 3 dana i onda ajde opet. Minusi, menjačnice, pozajmice, punomoćja, babine penzije, tetke i ostali kreativni vidovi dolaženja do novca su dozvoljeni. Nakon pakla, kako nazivam 31.12., u svom tom oboru koji je prestao da liči na prodavnicu, a nastao je ršum kroz koji je protrčalo krdo veprova, uspevam da pronađem 672. par obuće koji mi je neophodno nepotreban. Cena tri puta manja od početne, formirana još dok sam vukla kilo peska u torbi krajem avgusta, kada sam prvi put spazila komad, valjda, antilopa. Izbor od dve boje i kretenska neodlučnost, dovele su do promene odluke i uzimanja drugog ponuđenog kolorita. Evo, samo još malo i dolazim do poente. Rovarim po policama, a cipele nekako tužno stoje. Jednoj odvaljena peta, drugoj se šav rascvetao. Pronalazim prvu i  to levu i čvrsto je držim, ne bi li mi je slučajno neka pomahnitala jedinka istrgla tu trostruko jeftiniju cipelu. Pronalazim još jednu levu u broju Pepeljugine zle sestre i rovarim za desnom čizmom. Desna čizma ne postoji. Nema. Postoji jedna desna, ali broj veća. Panično pozivam radnicu u ovom brlogu, koja mi sa žaljenjem saopštava da nemaju drugu cipelu, jer je neko verovatno kupio jednu veću, a drugu manju. Slučajno ili namerno? Teške muke se vraćam na prvobitan izbor, onaj što načinih još u avgustu, dok mi se pertla od kupaćeg usecala u vrat. Razmišljala sam tih nekoliko minuta, od rafa do kase, o te tri cipele. Da li će se baciti, da li će neko kupiti sve tri cipele, pa imati jednu rezervnu. Ovu veću može da odnese na proširivanje broja. O, da, sve je moguće u svetu obućarstva, od manje veća, i od  veće manji kalup. Iako sam uložila poslednju nadu poslavši radnicu, ornu za rad, u magacinske odaje, ekspedicija pronalaženja nestale cipele je završena sa njenim još ornijim povratkom. Grafit komad antilopa čeka sunce na ovim papcima, novčanik je u dubokoj komi, cipelarnik na rubu ekspolozije, ali potrebna nepotrebnost je zadovoljna. 





MM


image source: facebook.com

четвртак, 8. јануар 2015.

Vaganje empatije

Ništa nas ne dotiče, ako se ne dogodi nama samima, je poruka koja vrišti iz čitanja mnogih, današnjih komentara na mrežama. Nije u tvom pesku – ne opterećuj se, dok se hiljade olovaka noćas drži u vazduhu Pariza. Nezaposleni novinar možda nije relevantan sa svojim postom, na blogu koji niko ne čita, ipak ustaje iz kreveta zarad par redova. Zamisli da imaš posao, zamisli da si baš ti u toj redakciji. Samo zamisli. Sreća je ako nisi, naročito ako živiš ovde gde novinar može biti svako, a onaj ko je novinar radi sve sem posla novinara. U nekom drugom univerzumu, ovaj put u Parizu, satiričnom mediju satrta je satira. Mora ilustracija zatrpavaju news feed-ove, mnogi ih dele. Uvek će se pojaviti oni koji postupke ljudi osporavaju. Upoređivanje prošlih događaja (čitaj: RTS, 1999.), i sličnih situacija stradanja predstavlja najčešći razlog za osudu bilo kog solidarisanja ljudi odavde. Odredi mi kako da se ponašam. Zatucanost per se. Svaku istorijsku činjenicu predodredi svojim osećanjima i vrednovanjima drugih. A u isti Pariz onda otputuješ i kerebečiš se ispred Tornja za Facebook profilnu uz obavezno čekiranje sa Šarl de Gola. Ako neko dođe i ubije nekoga na radnom mestu, da li se ćeš saosećanje da prilagodiš čovečnosti ili patriotizmu?


















MM

source: twitter.com