уторак, 24. март 2015.

Nezaposleni ponedeljak

Danas je utorak. Jučerašnji dan mi ne predstavlja nikakav kataklizmični povratak na robiju u korporativni boks, već samo dan kojim započinje još jedna nedelja. Nedelja čiji kraj ponovo neće biti proslavljen esemesom od banke da je sleteo neki dinar.

Za jednog nezaposlenog dangubitnika, ponedeljak ispunim do zadnjeg njegovog momenta i nekad poželim da dan traje 30 sati. Ponedeljak mi je oduvek nekako bio motivišući, ispunjen bezrazložnim i iritantnim jutarnjim entuzijazmom. Gori je utorak, ni tamo, a ni 'vamo, niti je sredina, a ni početak. Otegne se.

Kada sam sebi dodeliš posao, nijedan dan nije prazan. Ako si baksuz koji aktivno traži posao već pet godina i pri tome nema apsolutno nikakvog uspeha, moraš sam sebe da zaposliš. Za to vreme sedoškoluješ (za ovaj prostor-preškoluješ), prekvalifikuješ, ređaš diplome i sertifikate u fasciklu, samo da bi nekako uleteo negde, nekako, nekada. Zanimaš se i zamajavaš se stvarima, koje voliš i koje znaš da radiš, ali ako ti svakodnevni aerobni trening ne postane lizanje dupeta, kurta i murta te neće kostatovati.

Svi (nešto) samoinicijativno rade, a ako imaš malo sreće i malo više debele veze, možeš da kažeš da si u nečemu uspeo. Volim ovu kreativnu ekspanziju na društvenim mrežama. Crtaj, piši*, stvaraj. Da mogu da promenim nešto kao smrtnik, vrednovala bih sav taj trud kao volontiranje, jer poseduje sve faktore za to. Samoinicijativno je i često bez naknade, iako ponekad ima neku vrstu novčanog podsticaja.

Ne verujem više u ,,radi, radi, isplatiće se''. Ne vidim. Zaista, ne vidim. Da li prvo da odem kod oftamologa ili kod pshijatra, jer ovo slobodno stvaranje, crtanje, pisanje me smešta na granicu ludila.




MM

image source: everygirlblog.com


*pisanje ne predstavlja samo ,,seo sam za tastaturu i krenuo/la da kenjam". Ponovi osnovna gramatička pravila, jer si bez toga samo nepismena persona sa nabudženim samopouzadnjem.